Tribina „Svobodijada” bila je preksinoć posvećena sjećanju na sjeni pjesnika Momira Vojvodića. Organizator večeri je Udruženje književnika Crne Gore, a održano je u prostorijama Društva crnogorsko – ruskog prijateljstva „Sveti Georgije” u Nikšiću. Uz prikazivanje filma „Žitije Momira Vojvodića” autorke Ivane Turović Kruščić, koji je snimljen u proizvodnji Srpske televizije, o Vojvodićevom stvaralaštvu govorili su dr Budimir Aleksić i pjesnikinja, Milica Bakrač, autorka tribine.
Obično se sjetimo naših prijatelja, pisaca, kolega nekad - o datumu njihovog rođenja ili smrti, rekla je Milica Bakrač.
- Obilježimo pomen, nakon toga, zaboravimo ih, ili ne zaboravimo. Našu književnost i jezik za kratko vrijeme su napustili dobri pisci i dobri ljudi: Momir Vojvodić, Jovan Dujović, Garo Jovanović, Slavko Živković... Osjeća se velika intelektualna praznina. Ipak, gotovo da nema književnih susreta, ili kulturnnih dešavanja, kako kod nas, tako i u regionu a da neko ne pomene Momira Vojvodića. Često se čuje: „Kako je govorio, ili, kako bi rekao Momir!” Na guslarskim večerima podsjeti nas njegov „Kosovski boj” da je Vojvodić postao dio naroda, odnosno našeg poimanja tradicije i identiteta. To je onaj Momir Vojvodić koji je svojom riječju tvorio istinu. Imala sam privilegiju da Momir Vojvodić bude moj prijatelj još od moje pjesničke mladosti. Pamtim njegovu podjelu pjesnika na pjesnike i pjevune, odnosno „podvižničko pjesmovanje i brbljoljublje” - on je imao neponovljive kovanice u svojoj poeziji i bio je istinski čuvar srpskoga jezika. Vojvodić nas je učio da „naučimo jezik” i da uvažimo poruku Milana Rakića: „Nema slobodnih stihova”, upozoravao nas je da poštujemo ritam, sklad i melodiju u svakoj pjesmi, naročito u sonetu. Momir Vojvodić, Metohijac, pogorelac, sa rebrom Prokletija i vijom moračkog kućnog vuka, opjevao je čitav svoj život ne napuštajući ove svoje dvije geografske grude: Metohiju i Moraču. Na toj vjetrometini između Metohije i Morače, našao je utočište u srpskom jeziku. Često je Momir Vojvodić znao da kaže: „Srpski jezik je njegova jedina država, a Morača, njegov presto” - kazala je Bakrač.
Dr Budimir Aleksić naglasio je da trebamo blagodariti Gospodu što smo ga imali u našim redovima, jer „život Momira Vojvodića predstavlja 75 godina srpske istorije u kojoj je on živo učestvovao sa svim svojim žarom, sa svojim bogatim umom, i sa svom svojom bogatom energijom”. Kako je dodao Aleksić, Vojvodić nikada nije zaboravio rodnu Metohiju, o kojoj je neprestano pjevao i mislio.
- Naše sveto i velikomučeničko Kosovo, rana njegovog velikog srca, bilo je njegova opsesivna tema i trajno duhovno uporište u njegovom životu. Kosovo je bilo umjetnička osnovica iz koje su potekli Vojvodićevi mnogobrojni refleksivni i patriotski stihovi okupljeni u više njegovih knjiga. Vojvodić je bio snažno utemeljen u deseteračkom i kosovskom eposu, iako je živio i stvarao u vremenu u kome te vrijednosti nijesu bile na cijeni. Njegovo epsko stvaralaštvo vrijedno je prije svega po poznavanju, razumijevanju i doživljavanju epskog ambijenta i viteškog doba, ali isto tako i po istančanom jezičkom osjećanju i originalnom jezičkom izrazu – naglašava Aleksić. Zato, ocjenjuje dr Aleksić, „Vojvodićevo rodoljublje i privrženost srpskom nacionalnom biću, njegovo pravoslavlje, odanost Srpskoj Pravoslavnoj Crkvi, kao i njegova poetska kreativnost, posebno su došli do izražaja u pjesmama sa svetosavskom motivima”.
- Njegova jezička i pjesnička građevina, njegov pjesnički univerzum, predstavlja svojevrsnu sintezu njegoševskog dinarskog srpstva. Nijedan srpski pjesnik nije tako sveobuhvatno i umjetnički uspjelo opjevao etnocid nad srpskim narodom u Crnoj Gori u drugoj polovini prošlog i tokom prve decenije ovog vijeka kao Momir Vojvodić - kaže Aleksić
L.N.
)){kind=small}
